Na oblaku magije

Pozorište je zaista stecište istinskih virtuoza, još jednom je potvrđeno. Dok vam film isporuči finalni, pretežno ušminkani, produkt, u pozorištu dobijete sve radosti i tuge. Sav smeh i osmeh. Sitnice života koje hrane dušu i podstiču um da se prene iz sna svakodnevice jer kad se zavesa podigne na vama je samo jedno, da poletite.

Neopisivo mi je drago što sam u ovu avanturu krenula tako reći nepripremljena. Nisam ni pomišljala da krenem put Jutjuba niti samog Interneta kako bih došla do informacija. Htela sam uživo da uživam, jer ekran može dočarati ali ne i preneti atmosferu koja se rađa pri svakom novom izvođenju. Sama priča mi je ostala u sećanju od malih nogu, animirani film se postarao da je nikad ne zaboravim. Glavni negativac mi i danas utera strah u kosti te sam se onog baletskog kralja miševa unapred bojala istom merom.
Samo delo Čajkovskog često slušam te je melodija konačno dobila sliku.

Seli smo strpljivo čekajući da magija počne. U euforičnom stanju i "uštini me, sanjam" momentu u kom sam bila sasvim sam zaboravila da postoji nešto što se zove uvertira. Kako na sceni nije bilo dešavanja videla sam samo dirigentovu palicu koja je, vođena odlučnim pokretom ruke, sekla vazduh. Melodija me je uljulkala i ulazila kroz sve pore polako me odnoseći put oblaka, zavesa je tada podignuta.
Zatekli smo autora koji beleži događaje jedne božićne večeri. Sa svakim novim zamahom pera priča je oživljavala i igra je ubrzo počela. Nije prošlo ni petnaest minuta od samog početka, a ja sam bila fascinirana kao nikada do sada. Kostimi su me oduševili i u toku plesa setili na sličnu joj scenu iz filma "Gordost i predrasude". Sva lepota i šarenilo dovedoše oči do usijanja na samom početku. Nisam znala gde pre gledati. Sve na sceni vikalo je "Gledaj mene".

Gledam ja tako, trudeći se da upamtim što je više moguće, pritom se boreći sa nevericom koja ne jenjava. Još uvek ne verujem da sedim gde sedim i da se to zapravo dešava pred mojim očima. Kao da je juče bilo kada je odluka o kupovini karata iznenada donešena, jer Bože moj, kako to propustiti. Nema šanse.

Sledeće što mi iz koraka u korak prolazi kroz glavu je neverovatna usklađenost i preciznost, brižnost s kojom je sve izvršeno besprekorno do najsitnijih detalja u svakom momentu. Ljudi na sceni vole svoj posao poput vazduha koji dišu. Videlo se iz prvog, iz mog devetog, a s obzirom na energiju koju su sa pozornice slali verujem i iz poslednjeg reda da im daske život znače i da su izvor sreće pod okriljem doma, pozorišta.

Dalje, dve suprotnosti koje očaravaju - statičnost i dinamičnost. Dok su plesači koji su u trenutnom fokusu živi poput vatre i izvode neverovatne akrobacije od kojih zastaje dah oni koji su u pozadini su nepomični i liče na lutke. Apsolutni tajac, ne daju znake života, što je u istoj meri fascinantno kao i ono što je pod reflektorom u samom središtu pozornice.

Valcer snežnih pahulja me je isto koliko i valcer cveća ostavio po ko zna koji put te večeri u čudu. Ples Vile Šećera me je setio na detinjstvo jer je ta melodija jedna od prvih klasičnih koje sam čula dok me je ples nje i Princa svojim melodijskim intenzitetom, praćen divnim gracioznim pokretima, zapljusnuo emocijama da nisam znala šta me je snašlo. Suze su potekle same od sebe. Neverovatan momenat koji će mi ostati urezan u sećanje do kraja života.

Pored svega do sada navedenog želim da istaknem kako je scenografija čisto savšenstvo kao i sve ono što se na sceni odvija. Fotografije u tekstu preuzete su upravo sa sajta Srpskog narodnog pozorišta kako bi vam što bolje dočarale sve što me je hipnotisalo.

Još jednom ponavljam, ono što je ukras ovog performansa jeste pozitiva kojom zrače svi članovi ansambla. Njihov osmeh je naposletku postao osmeh publike te sam iz pozorišta istupila kao bogatija osoba koja je konačno pronašla nešto za šta ni svesna nije bila da joj je u tolikoj meri nedostajalo.
Sreća u tih dva sata postala je srećna uspomena na kojoj ću biti večno zahvalna.


Hvala na čitanju,
Keti ❤

Коментари

  1. Predivan tekst, baš se vidi da si uživala i hvala ti na ovako vernom, iskrenom dočaravanju svih emocija koje je u tebi probudilo iskustvo uživanja u pozorištu. :) Podsetila si me i samu koliko obožavam trenutak kada se zavesa podigne, a prethodno pustiš da te uvertira ponese i lagano uvuče u predstojeću priču. Dok sam studirala, često sam išla u Narodno pozorište i sa treće galerije ("studentske") gledala izvođenja opera, baleta ili drama. Nije mi bilo važno što sam uglavnom stajala, što je okolo bilo galame o šuštanja, naprosto bih ta dva-tri sata provela apsolutno udubljena u slike i zvukove sa pozornice, u tu čaroliju i zato HVALA što si ovako precizno dočarala ta osećanja koja, verujem, svaki ljubitelj teatra proživljava - a koja snimak ne može da izazove.
    "Krcko Oraščić" je idealan za pretpraznične dane i ja sam ga baš tada gledala, pre tačno tri godine u Beogradu, nedugo nakon premijerne obnove. Ansambl Narodnog pozorišta fantastično je izneo priču punu slojeva i divnih prelaza, mnogo bih volela da ponovim iskustvo, a isto važi i za ostale balete Čajkovskog, kao i opere kojih je, srećom, cele godine dovoljno na repertoaru. Ko ima mogućnosti, ne bi trebalo da propusti. :)
    Hvala ti.:*

    ОдговориИзбриши
  2. E, da, u ovoj izvedbi koju sam ja gledala, igrao je između ostalog i Aleksa Jelić :), a u parteru bio reditelj Gorčin Stojanović sa sinom. Meni je takođe uvek jedan od najvećih doživljaja sama zgrada Narodnog pozorišta i boravak tamo, dok stojim/sedim i u pauzama razgledam onaj prelepi enterijer, Veliku scenu, baroknu tavanicu, lože, zamišljam da sam u pariskoj operi XIX veka, pa kao Rastinjak i ekipa gledam ko je sve prisutan preki puta. :))))

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. U pravu si, sve na sceni u pratnji same muzike te apsolutno "ponese" i navede na zaborav sveta oko sebe, magija zaista.
      Ja sam negde pred kraj prvog čina primetila da mogu videti i delić dešavanja iza kulisa jer sam bila na pri kraju reda. Balerine u "ful opremi" sa smart telefonima u rukama, čekaju prozivku na binu.. Pa pokoji deo sada već nepotrebne scenografije.. Kad oko odluta na tren svašta se primeti. ☺

      Pre godinu, dve sam sa fakultetom posetila biblioteku pozorišta i tamo nije ništa manje umetnička situacija.. Redovi s policama imaju svoja imena, uglavnom po bitnim umetnicima čija se dela igraju na sceni.

      Pozorište je, iako danas u zapećku više no inače, jedno od retkih večnih bogatstava koje su ljudi stvorili. Zgrada se može srušiti ma koliko bila značajna, ali sama duša koju pozorište nosi to je već teže, nadam se i nemoguće, jer će uvek biti nekog marginalca koji će biti svestan važnosti i lepote pozorišta.

      Hvala ti na čitanju.❤

      Избриши
  3. Ma pozoriste je zakon, a ti si ovo tako divno opisala da imam osjećaj kao da sma i ja bila tamo :)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Popularni Postovi