The Batman

Od „Betmenovog uspona“ prošlo je deset godina. Gotamska trilogija Kristofera Nolana je dočekana, a potom i ispraćena sa velikim ovacijama i naklonošću publike, koju uživa i danas. Deceniju kasnije, novi šišmiš je (napokon?) u gradu.

DC nam je još jednom odškrinuo vrata svog univerzuma i pozvao nas da kročimo u mračni svet ujedno renomiranih i diskutabilnih junaka, te visprenih i grotesknih negativaca.
Psihički se pripremite za, pre svega, skoro tri sata mraka i kiše koji su tu da vas ubede kako je film atmosferičan, šta li. Tu su potom i glavni sastojci ove, nadam se, buduće sage - ažurni, ekspresivno smoren junak i njegov neurotični i kenjkav
wannabe influenser Bezuhov. Pardon, Zagonetač.
Ah da, tu je i Selina Kajl sa Aliekspresa.

Emo kids rejoice!
Enigma znana kao permanenta diskutabilnost kastinga Roberta Patinsona i ovde je pre samog Roberta odigrala, rekla bih, ključnu ulogu. Kalen kletva će mu, hteo on to ili ne, ostati najteži križ u karijeri. Ne pomaže što je i ovde bledunjav ala Edvard, ali je svakako od velike pomoći što mu ovog puta niko grafitnom olovkom nije crtao trbušnjake. Elem, šta je to ovog puta drugačije ili pak nije?

Brus Vejn je, gle čuda, nalik smorenom pripravniku neke pravne ili knjigovodstvene kompanije koji ljude, sa kojima je prisiljen da se socijalizuje, posmatra kao večitu smetnju njegovoj samoći. Zato ga jelte i sretoše jedva jednom u 20 godina. A i to samo zato što se „moralo“.
Zauzet je to čovek, čiji modus vivendi stade u Širanovu numeru „Make It Rain“. Um mu je zaokupiran šerlokovskim mozgalicama koje (naravno maskiran) rešava sa svojim Votsonom tj. Gordonom.
Radno odelo mu je inspirisano šišmišem, a paradna šminka i „maska“ odaju utisak Nirvaninog fanatika u emo fazonu, ostacima iz tinejdžerskih dana.

Dok mu Zagonetač neurotično ostavlja šifrirane poruke i pitalice širom grada, Betmen će sresti dve krajnje (ne)obične ličnosti - Pingvina i Ženu-mačku.

Ako mene pitate, teže je bilo privući pažnju na sebe Pingvinom koji će slediti Bartonovog, nego Betmenom koji će da sledi Nolanovog. Pingvin Denija Devita je u tolikoj meri unikatna pojava na velikom platnu da se od ove novije moglo svašta očekivati, ali najmanje od svega ono što smo dobili - potpuno nestajanje njegovog tumača Kolina Farela.

U filmu koji je trajao tri sata pruženo mi je sramno malo vremena, ali i to je bilo dovoljno da me više zainteresuje od Vejnovih hamletovskih dilema.
Za svaku pohvalu je što Kolin ni najmanje nije podsećao na svog prethodnika - dajući time svom Pinginvinu izvesnu dozu neobičnosti i svežine. Vešto je izbegao zamku u koju bi zapao da je pošao rutom karikaturasanja i pritom je filmu lišenog svake autoironije doneo upravo takav, kratak, ali duhovit momenat.

Dobar stari Alikespres - naručite, recimo, haljinu dobijete pertle. Tako bih opisala ovu, krajnje običnu i nadasve površnu, Ženu-mačku.
Naravno, filmovi o superjunacima nisu Bardov komad, ali ipak - sve Seline Kajl pre ove Zoine su imale ono osnovno - puls. Čak i toliko rado osporavana Hali Beri.
Sve što je Zoi ovde pokazala jeste da njena Žena-mačka, bolje i gracioznije od same mačke, ume da pređe razdaljinu od prozora do pločnika. Ništa više.

Maska joj je prekrojena fantomka, a karakter osvetnički ciljana histerija. Lišena svake vrste proračuna. Naravno, i ona funkcioniše vođena pitanjem Hamletovim - jedno dete sa roditeljskim traumama nam po ovoj minutaži očigledno nije bilo dovoljno.

Cenim dobro osmišljenu sporu radnju filma - njegov jedva primetni ritam koji doprinosi atmosferi ostvarenja i intenzitetu glumačkog performansa. Međutim, to ovde nisam primetila. Naprotiv. Najveći neprijatelj ovog blokbastera, po mom mišljenju, je upravo vreme trajanja tj. njegov višak. Spavalo se u sobi gde je trebalo da se reže, verovatno namerno, ali meni izgleda nemarno.
Pride i mračno - osvetljenje je zamalo nalik onom iz treće epizode osme sezone „Igre prestola“, a izostanak istog nam svakako nije bio neophodan kako bismo stekli utisak o Gotamu kao mračnom i sumornom mestu za život. To je svakom jasno odavno, zahvaljujući stripu i brojnim adaptacijama koje smo do sada videli.

Nije se štedelo na minutaži, ali ni na kiši. Veći deo filma bi se, shodno (ne)vremenu, mogao opisati kao život u apokaliptičnoj metropoli vandalizma i bezakonja.
Sve u svemu, bolje bih se svakako provela da sam ta tri sata posvetila filmu koji odavno čeka da dođe na red - Kjubrikovom „Beriju Lindonu“.

Hvala na čitanju,
Keti ღ

Коментари

Popularni Postovi