Tragedija u dva čina

Otići, voleći.
Živeti, pateći.
Put pronaći prateći korake svoje srodne duše. 

Priča daje uvid u psihičko i emocionalno stanje glavnih aktera šest meseci nakon tragedije kojom su vidno ''pomereni'' iz koloseka i daljnjeg toka života.
Magija filma je u tome što su prikazane obe strane medalje - njegova i njena.
Praćeni u stopu.

U životu odvojeno, u bolu zajedno.
Pitanje je samo - kako se ko sa bolom nosi?

Prvi čin - ON

U ovom, prvom činu, objektiv je fokusiran na Konora.
Početak priče uvodi nas u njegovu svakodnevnicu, vlasnik je neprofitabilnog ugostiteljskog objekta. Na osnovu samog tona filma može se, u startu, doći do zaključka da su problemi glavni akteri na pozornici njegovog života.
Kao da otaljava dane, čekajući svanuće boljeg sutra.
Ne znajući kako da umanji bol, on istu potiskuje, baca u zaborav.

Ona - tvrdoglava, uporna, prati ga, uhodi svaki njegov korak.
Čeka ga iza ulaznih vrata, jer tamo u potpunosti vlada, slobodno i krajnje nesputano.

Kada Konor pređe kućni prag shvatamo zapravo da je problem u depresiji koja je posledica tuge, manifestovana usled gubitka deteta.
Supruga Elenor, ophrvana bolom i krajnjom nemoći svakim danom prestaje biti ona koju je on znao, ona koju voli.
Prosto odumire.
Ne pomaže ni dašak svežeg vazduha koji sa njegovom pojavom ulazi u tminu koja u domu obitava.
Svojim pogledom ona vidi u njemu skladniju pojavu nego što će ona ikad nakon gubitka biti, terajući ga od sebe predlaže razlaz usled kog bi se izdigla i ponovo dala svom životu neki smisao.
Raskid, ma koliko privremen bio, na Konora ostavlja momentalne posledice.
Sav optimizam koji je donekle ispoljavao - isčezava, jer je bio optimizam upućen njoj, namenjen njenom boljitku.

Depresija ga uzima pod svoje, nestaje mu tlo pod nogama.
Napušta dom koji je sa Elenor izgradio, jer bez nje ni to više nije dom već pusti stan neostvarenih, sudbinom ukradenih snova.
Tonući i čekajući da mu se drugi deo duše vrati, Konor se iznenada vraća u stvarnost kada mu prijatelj kaže da je ugledao Elenor na ulici, a potom i u kafeu.
Delovala je drugačije.
Istog trenutka Konor kreće u pratnju svoje drage. Željan uverenja u njeno dobro i samog životnog ohrabrenja.
Tračak optimizma se kroz iglene uši promalja, ostavljajući ga s nadom u bolje, srećnije sutra.
Prati joj, krajnje radoznalo, svaki korak ne sluteći da koraci njenog života od trenutka njihovog rastanka pričaju malo drugačiju, a sa istom merom bolnu priču.


Drugi čin - ONA

Njena priča počinje pokušajem samoubistva.
Usled cele tragedije to je jedini izlaz koji vidi. U pokušaju istog ne uspeva, a nakon izlaska iz bolnice odlazi u roditeljsku kuću gde je odmah po ulasku sačeka bolna uspomena, smešeći se sa zida.
Izlišno je reći da je bol u njoj sveprisutna, a pogoršava je činjenica što se svi prema njoj odnose kao prema lomljivom objektu.
Nakon prvobitnog adaptiranja na novu okolinu, Elenor postepeno izlazi iz svoje čaure, počinje da se kreće u društvu.
Nakon što je sestra obavesti da je Konor dolazio da se raspituje o njoj, ona shvata da ono što je valjalo, što ih je kao par izgradilo ne može preko noći nestati.
Ma koliko to njoj bilo primamljivo i pružalo joj sigurnost, zakopavanje bola - ljubav s bolom ne umire.
Tražeći stare trenutke sreće ona odlazi u potragu za Konorom.

Okolnosti njihovih susreta nisu povoljni ni po jednu stranu, ne rađaju željenim plodom.
Nakon beznađa u koje ih je situacija dovela, Elenor napušta grad.
Nakon povratka, ona je ta koja prati njegove korake, sledi ga u nadi da će im se putevi sresti i da će ljubav, sada nakon što su oboje zacelili - sijati punim sjajem.

Suočiti se sa gubitkom, zaceliti rane i pronaći put.
Priča je to dvoje zaljubljenih koji su prešli trnovit put do samospoznaje i spokoja.


XOXO Keti <3