The Searchers

Među brojnim dražima umetnosti, nametljivo sugestivna ili neodoljivo suptilna, krije se aluzija. Njeno prisustvo je tajni sastojak koji se, u ključnim, nadasve efektnim, trenucima, otkrije kao sastavni deo centralne teme kako književnog tako i kinematografskog dela.

Naravno, medijum vizuelne umetnosti je, pre svega, pokretna forma zapisane reči. Shodno tome, on iziskuje isto što i svaki tekst - čitanje. Uz veličanstvenu moć mašte, te pažljivo tumačenje predočenog, aluzija je u vizuelnoj umetnosti nalik vodiču koji posmatrača strpljivo vodi kroz lavirint ljudske duše. Upirući bljesak reflektora u njene mračne kutke, večna ostvarenja se oslanjaju na empatiju publike sa pojavom svakog (anti)junaka na velikom platnu.

Da ste me, koliko juče, pitali zašto odbijam da gledam tzv. kaubojske filmove, verovatno bih odgovor svela na jednu rečenicu - šablonska glorifikacija mržnje i rasizma.

Permanentno zarobljen u okršaju divljaštva i čovečnosti, vestern od zaborava prevashodno čuva najgnusnije ljudske odlike. Objektiv njegove kamere pomno prati primalnu stranu čoveka koja se, težeći opstanku i dominaciji, vodi isključivo brzinom ispaljenog metka.

Imajući to u vidu, uporno sam odbijala da mu posvetim pažnju smatrajući da će vreme koje mu dodelim biti utrošeno isključivo na osudu, maltene, svega što se u kadru zatekne.

Najnoviji film Džejn Kempion me je, zahvaljujući raskošnoj kinematogafiji i (neodoljivo) sugestivno uokvirenoj aluziji na Fordov najcenjeniji vestern, naveo da ovom klasiku američke kinematografije omogućim da utiče i promeni moje uvreženo, gorepomenuto, mišljenje o samom žanru.

Moralni kantar današnjice, u kom ovo i ostvarenja njemu nalik nemaju prolaznu iliti poželjnu gramažu gledljivosti, ostavih po strani rešena da se fokusiram na lepotu njegovih pejzažnih kadrova, te moralne dileme koje muče, diskutabilno, najznačajnijeg (anti)junaka vesterna.

Nakon osam godina odsustva,
Itan Edvards (Džon Vejn), nekadašnji vojnik Konfederacije, vraća se u porodični dom svog brata u Zapadnom Teksasu. Njegova, nagoveštena, kriminalna prošlost dovodi ga u sukob sa lokalnim kapetanom, ujedno i sveštenikom, Semjuelom Klejtonom (Vard Bond), a neposredna blizina bratovog usvojenog sina Martina Polija (Džefri Hanter), 1/8 pripadnika plemenu Komanči, u Itanu neprestano rasplamsava rasizam i mržnju prema istom, zasnovanu na ubistvu majke.

Kada mu pleme ubije brata, snahu i bratanca, spali bratovljev dom, te kidnapuje bratanice Lusi (Pipa Skot) i Debi (Natali Vud), Itan će, u Martinovom društvu, poći u višegodišnju potragu za osvetom. Pet godina pomnog praćenja tragova, dovešće ih do (sada odrasle) Debi, pripadnice plemena svog otmičara - poglavice Skara (Henri Brandon).

Odavno izgubljena u ambisu mržnje, Itanova duša će tumarati pustim predelima Teksasa, osudivši ga na ulogu odmetnika i samotnjaka među civilizovanim svetom. Moralna dilema, hamletovskih razmera, pokolebaće njegova davno stečena ubeđenjana kada ga povod i pre svega želja, u pratnji Martinovog zdravorazumskog glasa, povedu putem osvete.

U svakom kadru ovog epa među vesternima, Ford pažnju posmatrača usmerava na čovekovu, individualnu i neophodnu, borbu sa sopstvenim moralom. Postavljajući ga u okvir kako civilizacije tako i prirode, navodi nas da svoj fokus uskladimo sa kamerom i zapitamo se nad (zlo)delima koja, na moralnom kantaru, koštaju jedino i isključivo duševnog spokoja.

Kontrast ovoj odiseji samospoznaje, veličanstveni je i nepregledni horizont. Istom merom hipnotičan i raskošan, rediteljev je, slučajan ili nameran, način odvraćanja pažnje od brižno sakrivenih aluzija koje upućuju na krajnji ishod Itanovog traganja.

Hvala na čitanju,
Keti ღ

Коментари

  1. Izvanredan tekst, kao i obično. :)
    Nisam sigurna da postoji "moralni kantar današnjice", odnosno, pre mi se čini kako smo, Pandurovićevim rečima, "izgubili osećanje mere". Ako se baš držimo nekih kvazikriterijuma ovog doba, malo šta iz prošlosti može da opstane kao "prihvatljivo", od vesterna do, npr. partizanskih filmova. Zato treba iskoračiti i drago mi je da si to uradila. Sve ima lepotu i smisao, bilo da ga sagledamo u kontekstu epohe ili žanra, bilo kroz neke univerzalne kategorije, od slike do karakterizacije.
    A vestern, eto, nama dalek, ponekad dosadan ili smešan, ponekad nepristupačan žanr, mada mu samo treba dati šansu. Kao i filmovi Brusa Lija ili, opet, partizanski. Nismo odrasatali u vreme njihove najveće popularnosti, pa nam je sam doživljaj u startu malo nedostupan, ali reći ću samo da ne znam osobu, govorim o društvu mojih roditelja koji su bili deca u doba najveće pomame za "kaubojcima", a koja se u igri NIJE svrstavala na stranu Indijanaca. Pa, eto, i mi posle. Dobar primer kako rasna diskriminacija ili veličanje genocida/porobljavanja, ako ga je svesno bilo, nisu odradili posao.:)
    Ima i savremenih varijacija na temu, neki su izuzetni. Preporuka za seriju "Sin", Pirs Brosnan u glavnoj ulozi. Čula sam da je knjiga još bolja.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Današnja moralna vaga je, u neku ruku, oksimoron. Mislim da nikad ovoliko polarizovano društvo bilo nije, i same norme unutar njega. Nikad više zalaganja za slobodu autentičnosti i više cenzure. Slažem se, mere nema ni za lek. Ekstremi su u svakom mogućem aspektu društva, bilo na margini ili u njegovoj srži.

      Otimala sam se vesternu godinama, ali mi je veoma drago što sam napokon popustila. Divno ostvarenje, raskošno i pitoreskno - Ford je definitivno mogao, bez po' muke, i slikar da bude. Svaki kadar je lep i raskošan. Istina, mi nismo deo kaubojskih generacija, ali to, iz priloženog se vidi, ne znači da ne možemo da cenimo njegovu lepotu, kao i ostalih, sada arhaičnih, žanrova.

      Hvala na čitanju i lepim rečima. :*

      Избриши

Постави коментар

Popularni Postovi